|
Tuesday, 01 December 2009 12:52 |
|
INSTITUCIJA FETVE
Nema sumnje da je fetva jedna od najznačajnijih institucija u šerijatskom pravu koja predstavlja put ka pronalaženju praktičnih rješenja i omogućava dolazak do odgovora na širok spektar raznovrsnih i aktuelnih pitanja i problematike koja je predmet interesovanja muslimana različitih orjentacija i intetektualnih nivoa.
Etimološki, fetva ima značenje odgovora na neko novo pitanje ili novonastali slučaj koji se nije ranije pojavljivao. Ta riječ je nastala, kako tvrdi Zamahšeri u svom "Keššafu" od riječi feta (što znači mladić) i upotrebljena je u prenesenom (metaforičnom) značenju.
Terminološki, fetvu možemo definirati kao donošenje šerijatskopravnog rješenja za neki konkretan slučaj koje je odgovor na postavljeno pitanje neke osobe (pojedinca ili grupe) koja može biti poznata ili nepoznata.
Kur'ansko-sunnetske metode u izvođenju i tumačenju šerijatskopravnih normi
a) Nekada odgovor i objašnjenje nekih šerijatskih propisa dolazi bez prethodno postavljenog pitanja, kao što je poznato da je to slučaj sa velikim brojem kur'anskih ajeta. Zasigurno je fetva je jedna od primjenjenih metoda u Kur'anu i sunnetu na osnovu koje se donose i objašnjavaju šerijatski propisi, njegova uputstva i smjernice.
b) Ponekad odgovori i objašnjenja dolaze nakon postavljenog pitanja u kojem se traži šerijatski odgovor i rješenje. Uzvišeni Allah kaže: «Pitaju te o opojnim pićima i kocki. Reci: 'Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.' I pitaju te šta da udjeljuju. Reci: 'Višak!' Eto, tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili.» (El-Bekare, 219.) A u sljedećem ajetu naš Gospodar kaže: «Pitaju te o mlađacima. Reci: 'Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk... » (El-Bekare, 189.) Također, u 176. ajetu sure En-Nisa' nailazimo na traženje fetve putem postavljenog pitanja: «Oni od tebe traže fetvu (tumačenje). Reci: 'Allah će vam kazati propis o 'kelali': ako neko umre i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj pripada polovina njegove ostavštine. A i on će naslijediti nju ako ona ne bude imala dijete. A ako su dvije, njima pripadaju dvije trećine njegove ostavštine. A ako su oni braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženskima. To vam Allah objašnjava da ne zalutate. A Allah zna sve.»
c) U nekim slučajevima Allah, dž.š., objavljuje ajete koji su odgovor na postavljeno pitanje, međutim, bez upotrebe upitnih formulacija يسألونك)) ili (يستفتونك) pitaju te ili traže od tebe šerijatsko rješenje. Primjer za to imamo u hadisu koji bilježi imam Tirmizi, a u njemu stoji da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s.: «Kada pojedem mesa osjetim jaku želju prema ženama, moja strast me obuzme i savlada, pa sam sebi zabranio meso.» Nakon tog događaja Uzvišeni Allah je objavio sljedeći ajet: «O vjernici ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju. I jedite ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo.» (El-Maide, 87,88.)
Ovakvih primjera je u Kur'anu mnogo, a to potvrđuju povodi objave tih ajeta.
A u sunnetu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nekada objašnjava propise bez prethodno postavljenog pitanja negirajući neku iluziju i zabludu, ili popravljajući pogrešno shvatanje, ili pak podučavajući neznalicu, ili davajući podršku učenom, ili možda specifikacijom općenitog propisa ili ograničavanjem neograničenoga, a poznati su i drugi načini Poslanikovoga, s.a.v.s., objašnjavanja i tumačenja Časnoga Kur'ana. U sunnetu nailazimo i na formu koja predstavlja odgovor na pitanje, a to je izraženo u mnogo slučajeva. Ovdje ću navesti samo neke:
- Ebu Musa El-Eš'ari, r.a., je upitao: «Allahov Poslaniče, daj nam fetvu o dva pića koja smo spravljali u Jemenu,"El-bik" ono se pravi od meda koje odstoji do vrenja, i "El-mizr" koje se pravi od kukuruza i ječma pa se ostavi do vrenja?» Allahov Poslanik je odgovorio: «Sve što opija je haram.» (hadis bilježe Buhari i Muslim)
- Tarik ibn Se'id, r.a., je pitao Vjerovjesnika, s.a.v.s., o alkoholnim pićima pa mu je zabranio da ih proizvodi. Tarik mu reče da ih spravlja lijeka radi, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: «Ona nisu lijek nego su bolest.» (hadis bilježi Muslim)
- I Aiša, r.a., ga je upitala: «Neko nam pošalje mesa a mi ne znamo da li je proučena bismila (odnosno da li je spomenuto Allahovo ime prilikom klanja), ili nije?» Odgovorio je: «Proučite vi bismillu i jedite.»
- Također je upitan za čovjeka koji se bori da bi se reklo da je hrabar, i za čovjeka koji se bori radi 'hamijjeta' (fanatičnog džahilijetskog zauzimanja za svoj narod) i za čovjeka koji se bori kako bi ga drugi vidjeli; koji od njih trojice je na Allahovom putu, pa je odgovorio: «Ko se bude borio da Allahova riječ bude gornja, taj je na Allahovom putu.» (hadis bilježe Buhari i Muslim)
Fetve Allahovog Poslanika, s.a.v.s., se dotiču mnogih područja šerijata i raznih životnih pitanja. One su raznovrsne i mnogobrojne tako da ne mogu promaći onom ko studiozno proučava njegov život, neka je mir i spas Allahov na njega. Ibn Kajjim je u svom djelu "El-i'alam" spomenuo mnoge od tih fetvi koji su ispunile oko 150 stranica četvrtoga toma, iako je težio da bude što koncizniji u njihovom izlaganju. One su vrijedne da budu doktorske disertacije iz oblasti hadisa, fikha ili usuli-fikha (metodologije islamske jurisprudencije).
Značaj institucije fetve
Fetva može da ima dalekosežne posljedice jer muftija, kako navodi imam Šatibi, zauzima mjesto Vjerovjesnika, s.a.v.s., on je njegov nasljednik koji ga zamjenjuje u dostavi šerijatskih propisa i u podučavanju i upozoravanju svijeta. Muftija je zadužen da izvršava vjerovjesničku zadaću i ulogu prenoseći kur'ansko-sunnetska rješenja, ali i da putem analogije, metodom dedukcije, iznalazi nova šerijatskopravna rješenja na osnovu ulaganja vlastitog truda i intelektualnog napora oslanjajući se na šerijatskopravne izvore, kako na osnovne, tako i na pomoćne. Muftija je, posmatrajući ga iz ovoga ugla zakonodavac, kako kaže imam Šatibi, obavezno ga je slijediti i raditi u skladu s onim što je rekao. Imam Ibnul-Kajjim el-Dževzi ističe: «Ako znamo da je zastupanje vladara i kraljeva položaj čija se blagodat ne poriče a njegova vrijednost nije nepoznanica, pa zar se to može staviti u istu ravan sa položajem zastupnika Gospodara nebesa i Zemlje?!»
Suzdržavanje uleme iz prvih generacija muslimana od donošenja fetvi
Naši dobri prethodnici, ulema, se pribojavala donošenja fetvi i dugo i temeljito su razmišljali prije nego donesu neku fetvu, a nekada su odustajali i odbijali da odgovore na postavljeno pitanje, te su uvažavali onoga ko bi rekao o onome što nije poznavao: "Ne znam". Žestoko su osuđivali i napadali one koji su se usuđivali pristupati ovom poslu ne vodeći računa o posljedicama svoga nehata, a to su činili radi ukazivanja na njenu važnost i ozbiljnost osjećajući dalekosežnost njenih posljedica. Prvi koji su se tako odnosili prema instituciji fetve bili su ashabi. Mnogi od njih se nisu usuđivali odgovoriti na mes'elu (slučaj koji je iziskivao da se da određeni odgovor) dok ne bi konsultovali svog kolegu i zatražili njegovo mišljenje, iako im je bila podarena dalekovidnost, duhovna čistoća, ispravnost i Allahova pomoć. Oni su se ugledali na Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je nekada bio upitan, pa ne bi odgovorio prije nego što to pitanje postavi Džibrilu koji mu je prenosio rješenja od Gospodara nebesa. Tako su postupali i četverica pravednih halifa iako im je Allah, dž.š., otvorio riznice znanja. Kada bi pred njih iznijeli pitanja i slučajeve koji su zahtijevali da se o njima iznese šerijatski stav i rješenje, okupljali su uvažene ashabe tražeći od njih savjete i konsultirajući njihova mišljenja. Ovdje možemo zapaziti metodu džematskog (zajedničkog) donošenja fetvi na čijim temeljima se razvio (idžma') u prvom periodu. Neki ashabi su odustajali od donošenja fetvi prepuštajući to drugima ili su odgovarali riječima: «Ne znam». 'Utbe ibn Muslim veli: «Bio sam u Ibn Omerovom društvu nepune tri godine, pa je na postavljena pitanja često odgovorao riječima: «Ne znam». Ibn ebi Lejla je rekao: «Susreo sam se sa 120 ashaba ensarija, pa kad bi neko od njih bio upitan o nekom problemu poslao bi zainteresovanog nekom drugom, a taj drugi trećem sve dok pitanje ne bi obišlo krug i vratilo se prvom kojem je postavljeno na početku. Isto tako, svi oni su davali prednost svom bratu po vjeri kada bi bili upitani o nečemu ili zatraženo od njih da prenesu neki hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s. 'Ata' ibn Es-Saib, r.a., kaže: «Upoznao sam ljude koji su se tresli, kao da su gromom pogođeni kada bi bili o nečemu upitani.» Abdullah ibn Mes'ud, r.a., veli: «Tako mi Allaha, onaj koji daje ljudima fetve o svemu što ga pitaju je, zaista, izgubio razum.» Omer ibnul-Hattab, r.a., je rekao: «Onaj koji je najhrabriji i najodvažniji od vas kada je u pitanju donošenje fetvi je najsmjeliji hvatač džehennemske vatre!»
Ako pogledamo kako su se tabi'ini (druga generacija muslimana koja je došla iza ashaba) odnosili prema fetvi vidjećemo da njihov predvodnik, najbolji i najzreliji pravnik Se'id ibnul-Musejjib nije imao običaj da donosi fetve, već bi često govorio: «Allahu, Ti mene sačuvaj, a i druge od mene.» El-Kasim ibn Muhammed (jedan od sedam poznatih šerijatskih pravnika Medine) je o nečemu upitan, pa je odgovorio: «Ne razumijem se dobro u to», a sagovornik mu reče: «Došao sam tebi jer ne znam ko bi mi pored tebe mogao odgovoriti.» El-Kasim mu tada reče: «Ne gledaj u dužinu moje brade i mnoštvo ljudi oko mene! Allaha mi, ne poznajem dobro ono što si me pitao.» Jedan ugledni stari Kurejšija koji je sjedio pored Kasima čuvši to reče: «Amidžiću moj, odgovori mu!» «Tako mi Allaha, više bih volio da mi jezik odsjeku nego da kažem ono što ne znam!» Od Ša'bija je zatraženo da odgovori na postavljeno mu pitanje pa je odgovorio "ne znam". Rečeno mu je: «Zar se ne stidiš reći "ne znam", pa ti si poznati i ugledni irački pravnik?» Ša'bi na to uzvrati riječima: «Ali meleki se nisu postidjeli kada su rekli: «Slavljen neka si Ti, mi ne posjedujemo znanje osim onoga što si nas Ti podučio». (El-Bekare, 32.)
Nakon tabi'ina nalazimo da i četverica imama nisu izbjegavala da kažu "ne znam" kada se radilo o pitanjima koja nisu dobro poznavali. Od imama Ebu Hanife je upamćeno, uprkos njegovoj vanrednoj sposobnosti u davanju odgovora i u iznalaženju novih šerijatskopravnih rješenja, da je na neka pitanja odgovorio riječima: "ne znam". Hatib el-Bagdadi prenosi, citirajući svoj lanac prenosilaca koji doseže do Ebu Jusufa koji veli: «Čuo sam Ebu Hanifu da govori: «Bojim se Allaha pred kojim ću biti pitan ako znanja nestane (misli se na poznavanje Allahovih propisa). A da nema toga, nikome ne bih fetvu donio pa da njega to usreći, a za mene bude tovar koji neću moći ponijeti na Sudnjem danu.» Ebu Hanife je također rekao: «Ko bude iznosio nešto od šerijatske nauke i znanja i bude u tome slijeđen, a bude mislio da ga Allah neće za to pitati: «Kako si davao fetvu i odgovore iz domena Allahove vjere islama?», obezvrijedio je sebe i svoju vjeru.»
Najrigorozniji u tome je bio imami Malik ibn Enes, Allah mu se smilovao. On je imao običaj reći: «Kome bude postavljeno pitanje, prije nego odgovori treba se prisjetiti dženneta i džehennema zapitati se kakav će biti njegov kraj na ahiretu, a zatim može odgovoriti na postavljeno pitanje.» Ibnul-Kasim kaže: «Čuo sam Malika kako govori: «Zaista razmišljam o rješenju jednog problema i ispravnom odgovoru na njega više od deset godina i do danas nisam formirao svoj stav po tom pitanju.» A Ibn Mehdi ga je čuo da kaže: «Možda mi se nekad postavi pitanje zbog kojeg probdijem većinu noći razmišljajući i tražeći odgovor na njega.» Ibn ebi Hassan kaže: «Imami Maliku su postavljena 22 pitanja, pa je odgovorio samo na dva, nakon što je više puta izgovorio riječi (La havle ve la kuvvete illa billah).» Neko ga je upitao o nekom problemu, a on mu reče: «Znanje je obimnije od ovoga (što ja posjedujem).» Drugi mu reče: «Ako ti, o Ebu Abdullahu kažeš "ne znam", pa ko drugi zna?» On mu odgovori: «Teško tebi! Ti me ne poznaješ. A ko sam ja? I kakav ja to povlašten položaj imam da znam ono što vi ne znate?!» Zatim je kao dokaz uzeo riječi Ibn Omera, r.a.: «Ne znam, pa ko sam to ja?! Zaista je ljude upropastila njihova uobraženost, samozadivljenost i borba za vlast i povlašten položaj, a vrlo mali je broj onih koji su se ovoga sačuvali.»
Ebu Davud jednom prilikom reče: «Čuo sam Ahmeda ibn Hanbela, nakon što mu je postavljeno pitanje, kako je odgovorio: «Ne postavljaj mi pitanja koja su rezultat novoiskrslih situacija! A u koliko sam samo navrata čuo Ahmeda koji je upitan o mnogim mes'elama u kojoj se ulema razišla kako kaže: "ne znam".» Došao mu je neki čovjek pa ga upitao o nečemu, a on mu on odgovori: «Neću ti ništa odgovoriti, potom mu reče: «Abdullah ibn Mes'ud, r.a., je rekao: «Zaista svaki onaj koji ljudima daje fetve o svemu što ga pitaju je bezumnik.»
Ulema je osuđivala nekompetentne koji su davali fetve bez dovoljnog znanja
Prve generacije uleme su žestoko osuđivali one koji su bez prethodnog naučnog osposobljavanja i potrebnih priprema hrlili davanju fetvi. Takvo djelo su smatrali nenadoknadivom štetom po islam i velikim zlom koje se mora iskorijeniti. Imam Buharija i Muslim u svojim zbirkama hadisa bilježe hadis koji prenosi Abdullah ibn Amr, r.a., od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: «Zaista Allah neće podići znanje tako što će ga iščupati iz prsa ljudi, nego će podići znanje usmrćivanjem učenjaka (uleme). Pa kada ne ostane niti jedan alim, ljudi će uzeti za svoje predstavnike neznalice (džahile) koji će biti pitani pa će davati fetve bez znanja i tako će sami zalutati i biti u zabludi, a i druge će u zabludu odvesti.» Imami Ahmed i Ibn Madždže bilježe hadis od Vjerovjesnika, s.a.v.s.: «Kome bude izrečena fetva koja nije utemeljena na znanju, grijeh će nositi onaj koji je donio tu fetvu.» Zato je ulema konstatovala da onaj ko pribjegne donošenju fetvi, a nije kompetentan za to, veliki je griješnik. A onaj ko takvog muftiju podrži i bude odgovoran za njegovo postavljanje, također je veliki griješnik. Ibn Kajjim je prenio od Ebil-Ferda ibnul-Dževzija da je rekao: «Nadležni su obavezni spriječiti rad takvog muftije, kao što su učinili vladari iz porodice Umejje.» Ebul-Ferd nastavlja pa kaže: «Takve muftije su poput onih koji strancima i putnicima ukazuju na put, a sami ga ne poznaju, ili su poput onih koji ne poznaju medicinu, a liječe ljude. Oni su daleko gori u odnosu na one sa kojim sam ih uporedio» Ako je nadležni organ ili pojedinac obavezan zabraniti rad doktoru koji ne ispunjava sve pretpostavke za obavljanje ovog odgovornog posla, pa kakav onda treba biti odnos prema onome ko ne poznaje Kur'an i sunnet, niti vlada islamskim disciplinama?!» Šejhul-islam Ibn Tejmije je imao veoma oštar stav prema takvima i žestoko je osuđivao takav neodgovoran odnos prema instituciji fetve. Kada ga je neko upitao: «Da li si izabrao volontera za fetve?», odgovorio je: «Volonter može biti kuhar ili pekar, ali muftija ne može biti volonter!» I imam Ebu Hanife, iako je smatrao da maloumnog ne treba sprječavati da slobodno upravlja svojim imetkom i da mu ne treba zabranjivati da obavlja ostale poslove iz poštovanja prema njemu kao ljudskom biću, s druge strane je rekao da sprječavanje i zabrana rada muftije džahila (neznalice) koji se poigrava sa propisima šerijata je stroga obaveza, jer se iza njegovog poigravanja sa propisima krije ogromna šteta koja pogađa cjelokupnu islamsku zajednicu. Ta šteta je tolika da se ni približno ne može usporediti sa njegovom ličnom štetom koja dolazi zabranom njegovog rada i djelovanja na ovom polju. Ebu Abdullah ibn Betta je prenio od E'ameša a on od Šekika, a ovaj od Ibn Mes'uda, r.a., da je rekao: «Tako mi Allaha, zaista onaj ko ljudima donosi fetve o svakom pitanju koje mu postave je bezumnik.» Hakem tada reče E'amešu: «Da sam od tebe prije čuo ove riječi Ibn Mes'uda, ne bih izrekao mnoge fetve.»
Obrazovanje i naučni nivo muftije
Muftija mora biti odličan stručnjak i ekspert u oblasti šerijatskopravne nauke, on mora odlično vladati šerijatskopravnim izvorima iz kojih se crpe pravne norme, a to su Kur'an, sunnet, idžma' (konsenzus uleme), kijas (analogija), el-mesalihul-mursele (opći ili javni interes), kavlus-sahabi (pravna mišljenja ashaba), 'urf (običajno pravo), esbabul-ihtilaf (razloge i motive razilaženja među ulemom) i dr. On svakako mora poznavati i načine i postupke dolaska do pravnih rješenja. Da bi se neko mogao baviti poslom muftije mora prethodno pročitati mnoga šerijatskopravna djela, mora odlično vladati arapskim jezikom i njegovim disciplinama, mora dobro poznavati društveni ambijent, situaciju, okolnosti, uslove u kojima ljudi žive. Abdullah ibn Mubarek je upitan: «Kada neko biva osposobljen da može donositi fetve?», pa je odgovorio: «Kada ovlada tradicionalnim i racionalnim dokazima.»
Imam Ahmed ističe nekoliko osobina koje treba imati onaj ko daje ljudima fetve: Čist nijjet i iskrene namjere, blagost, dostojanstvenost, staloženost i mirnoća, odvažnost i stabilnost, ekonomska neovisnost, poznavanje društvenog ambijenta, te razboritost i pronicljivost.
Moralne kvalitete muftije
Iako su nauka i obrazovanje bez sumnje obavezni uvjeti koje mora ispunjavati muftija, ipak to nije sve. Uz nauku se traže djela, a djela moraju sadržavati u sebi bogobojaznost, jer djela koja ne rezultiraju bogobojaznost (takvaluk) prema Uzvišenom Allahu nemaju vrijednosti na vagi istine. Uzvišeni Allah kaže: «Zaista se Allaha boje između njegovih robova učeni.» Životne nesreće i razočarenja nisu rezultat propasti razuma u tolikoj mjeri koliko je to slučaj kod propasti moralnosti i nečistoće duša. Uistinu kriza čovječanstva nije u tolikoj mjeri kriza spoznaje i obrazovanja kao što je to slučaj sa krizom morala. Vjere koje su prethodile islamu nisu propale i izopačile se zbog nepoznavanja njihovih vjerskih istina, već su povod tome bili loši i nekarakterni učenjaci koji su trgovali s tim znanjem i vjerskim istinama koje su krivo tumačili i izvitoperivali. Zato i nije nikakvo čudo što je Kur'an najoštrije osudio one koje pronevjere svoje znanje i time "kupuju" ono što je prolazno i što malo vrijedi, istinu ogrću neistinom skrivajući time istinu koja im je potpuno jasna i očita. Uzvišeni Allah kaže: «A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili.» (Alu 'Imran 187.)
Uzvišeni Allah na drugom mjestu kaže: «Oni koji taje ono što je Allah u knjizi objavio i to zamjenjuju za nešto što malo vrijedi, oni u trbuhe svoje ne trpaju ništa drugo do ono što će ih u vatru odvesti, na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti, njih čeka patnja nesnosna. Oni su umjesto pravog puta zabludu izabrali, a umjesto oprosta zaslužili patnju; i koliko su samo oni neosjetljivi na vatru!» (El-Bekare, 174, 175.)
Muftija se mora «naoružati» takvalukom, čvrsto ići pravim putem prisjećajući se stalno riječi Uzvišenoga Allaha: «Zaista se Allaha boje između njegovih robova učeni.» On mora biti iskren jer na to ga upućuju riječi njegovog Gospodara: «O pravovjerni, bojte se Allaha i budite sa iskrenima!» Muftija mora biti stabilan, odvažan i čvrsto se držati pravoga puta, ustrajavajući na njemu: «I ti budi ustrajan, kao što ti je naređeno!» Cjelokupnni rad i djelovanje muftije zahtijeva od njega izuzetnu strpljivost: «O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je, zaista, na strani strpljivih.» Da bi muftija na ispravan način ispunio emanet koji mu je povjeren on mora biti i požrtvovan u tom poslu: «Zaista je Allah kupio od vjernika njihove živote i imetke u zamjenu za džennet...»
Neka poznata djela i zbirke fetvi
Na kraju ovog mog skromnog doprinosa problematici fetve samo ću spomenuti neke zbirke fetvi kao i neka djela u kojima se navode fetve pojedinih alima: fetve Rešida Rida'a, fetve šejha Mahmuda Šeltuta, fetve šejhul-islama Ibn Tejmije, fetve dr. Jusufa el-Karadavija, fetve Kadi-hana, zatim zbirke fetvi: El-Bezazijje, Et-Tuhrijje, Ez-Zejnijje, El-Hamidijje, El-Hindijje, El-Mehdijje. Zatim tu su i fetve Ibn Salaha, imama Nevevija, Subkija, Ibn Hadžera el-Hejtimija, Ibn Rušda, Šatibija i dr.
mr. Hamid Indžić |
|
|
Wednesday, 28 October 2009 10:02 |
|
Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4
/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:"Table Normal";
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:"";
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin:0cm;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:"Times New Roman";
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}
Džamija, džemat i hutba
Hvala Allahu dž.š. Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom, Salavat i selam na našeg miljenika, devletliju, resuli-ekrema, Muhammeda a.s., njegovu časnu porodicu i plemenite ashabe i na naše bosanske šehide.
Draga braćo,
Islam gleda na život kao na milost i dar Božiji. Allah dž.š. daruje čovjeku i život i smrt. Između života kao polazne i smrti kao završne odrednice dunjalučkog života pred čovjekom je period odgovornosti, uređenja i organiziranja života. Uređenje života na temeljima učenja islama i sklada ljudske zajednice, jedan je od ciljeva kojima islam teži.
Usrećiti pojedinca, dati mu nadu, uliti mu povjerenje, naznačiti čovjekovu dobrotu i plemenitost, znači razumjeti i mudro interpretirati poruku islama. Poslanik a.s. nas uči da obradujemo i obveselimo ljude. Radost ljudima donose i pronose: vjera u Boga, nada u pojedinca, jaka institucija, podrška porodice i prijatelja.
Za sretnost zajednice i njenih članova islam je podario džemat, džamiju, džumu, imama, mimber i mihrab, kao trajne vodilje i nade u čovjekovom životu.
Ovom prilikom ću sa zadovoljstvom pojasniti značenje institucija džamije, džemata i džume, a drugom prilikom, ako Bog da, ću govoriti o mihrabu, imamu i mimberu.
a) Džamija
Džamije su kuće Božije, središta pojedinačnog i kolektivnog ibadeta. Stoga je pravo svakog pojedinca da u njima ibadeti, slavi i veliča Allaha dž.š.
Uzvišeni veli:''U džamijama u kojima je Allah naredio da se uzdiže i spominje Njegovo ime, Njega slave u njima jutrom i večerom.''
Primarni cilj gradnje i posjete džamiji je veličanje i slavljenje Allaha dž.š. To je suština odlaska i ulaska u džamiju. Poslanik a.s. naglašava pa kaže:''Kada vidite čovjeka da dolazi u džamiju, posvjedočite njegov iman.''
Abdestom se postiže tjelesna čistoća, a abdesthane su prostori građeni za to. Namazom se čisti uflekana čovjekova duša a džamije su prostori za njeno čišćenje. Uzvišeni veli: ''Doista namaz odvraća od ružnih i bestidnih djela.'' Obavljanje namaza pet puta dnevno, Božiji poslanik slikovito uspoređuje sa onim koji se čisti i kupa u rijeci pet puta dnevno ističući njegovu čistoću. Zato je džamija pravo svakog pojedinca, da je posjećuje, da se duhovno izgrađuje, poštujući tako njezin hurmet. Njegovo pravo je da u njoj bude zaštićen njegov život, njegova vjera, čast, potomstvo i imetak. Svaki vjernik je dobro došao u džamiju i u njoj mora biti mjesta za njega. Niko nema pravo da u džamiji vrijeđa, omalovažava, ponižava i kleveće drugog. U džamiji se na nekulturu odgovara kulturom, na laži istinom, na mržnju ljubavlju, na neznanje znanjem, na ružne riječi lijepim riječima. Što bi naši derviši kazali: ''Takav je edeb jahuu...''
U svakom slučaju, mora se čuvati i njegovati sveta narav i karakter džamije. Ni u kom slučaju se ne smije džamija poistovjećivati sa javnim sastajalilštima i mejhanama, jer su džamije duhovna čistilišta.
b) Džemat
Ako je džamija pravo vjernika a jeste, onda je džemat potreba svakog vjernika. Ne samo da je dualističko biće, čovjek duha i materije, nego je insan i društveno biće. Narav njegovog bića u društvenom životu je zajedništvo i oslanjanje čovjeka na čovjeka. U vjerskom smislu, to je potreba i pravo džemata. Zato je namaz obavljen u džematu vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza. Obavljanje namaza, dove i pirsustva u džamiji i džematu je izraz čovjekove pripadnosti zajednici sa svim pravima i dužnostima. Džemat je habitus svakog vjernika i iz džemata vjernik crpi snagu i polaže nadu. Napuštanjem džemata se postaje metom različitih spletki, političkih, obavještajnih i utjecajnih krugova, njihovih intriga, podvala i propagande. Izgradnja džamije kao objekta je sekundarna u odnosu na izgradnju vjernika i džemata. Božija milost i bereket je u džematu.
c) Džuma
Džuma je sedmični zajednički ibadet vjernika koji se obavlja petkom. Petak je dan vjerničke radosti i svečanosti a džuma je obaveza, farz-namaz.
Allah dž.š. kaže: ''O, vjernici, kada se pozovete u petak na džumu-namaz požurite na spominjanje Boga i ostavite trgovanje, to vam je bolje ako znate.''
Iz citiranog ajeta se razumije da je džuma-namaz propisana, naređena pametnom, punoljetnom i slobodnom muslimanu. Džuma namaz ima farzove, sunnete i mendube. Farzovi džume su dva rekata farz-namaza i hutba. U citiranom ajetu riječ 'zikrullah' ima značenje hutbe pa se u tefsiru: ''fes'avu ila zikrillah'' tumači: ''požurite da prisustvujete hutbi.'' Obavljanje namaza je farz i u toku namaza je zabranjeno pričati i vršiti radnje iz svakodnevnog života (jesti,hodati, pričati, okretati se) i džumanska hutba je farz i u toku hutbe je zabranjeno pričati, razgovarati i replicirati. Zbog toga je hutba emanet, čast i počast kojom je Allah počastio čovjeka. Iznoseći subjektivne stavove neki zaborave da je govor na hutbi zikrullah, farz – emanet, i da ispravnost hutbe zavisi od tačnosti govora.
Valja znati, da vjernici na hutbu dolaze zbog Božijeg poziva, mada su opterećeni svakodnevnim problemima, izazovima i brigama. Pravilno interpretiranje hutbe rasterećuje vjernika, dok nepravilno kazana hutba opterećuje vjernika. A šta tek reći kada čovjek iziđe iz džamije opterećen hutbom, osim čista zloupotreba Božijeg farz-emaneta. Zbog zloupotrebe hutbe, Božijeg farz-emaneta postavlja se pitanje ispravnosti hutbe, jer takva hutba ne služi svojoj svrsi radi koje je propisana i naređena kao farz.
Uzvišeni Gospodaru, molimo te da emanet, časti i počasti kojima si nas počastio izvršimo onako kako ćeš Ti biti zadovoljan. Podari svoju milost i obraduj vjernike današnjom džumom i praštanjem grijeha. Amin!
Travnik, Sulejmanija džamija; 24.11.2006.g.
Mr. Nusret Abdibegović
Muftija travanjski |
|
Wednesday, 28 October 2009 09:56 |
|
Hutba svim hatibima na području Muftiluka travničkog
Poštovana braćo,
Saznanje da se određena sektaška učenja pojavila na području nekih medžlisa Muftiluka travničkog, nagnala su me da se putem hutbe obratim svim vjernicima sa nadom da će razumjeti ozbiljnost ove pojave u vremenu i prostoru, te da će svojom praksom pokazati odlučnost i zrelost u očuvanju tradicionalnih islamskih vrijednosti na ovom prostoru. Pojava o kojoj želim danas s vama razmišljati je sekta Ahmedija.
Osnivač ove sekte je Mirza Gulam Ahmed. Rođen 1839. godine u selu Kadijan. Po mjestu rođenja Ahmed Gulama su prozvani Kadijanije, a ahmedije se zovu po imenu osnivača. Smatraju se doseljenicima iz Samarkanda i mongolskog su porijekla. Otac mu se zvao Gulam Murteda. U nekim prilikama je naglašavao svoje perzijsko porijeklo. Obje verzije o njegovom porijeklu bilježi u svojim djelima.
Sekta Ahmedija je nastala na tlu indijskog potkontinenta u vrijeme slabljenja i raspada islamske države pod upravom Osmanlija, tačnije, za vrijeme engleske najezde i kolonizacije nekih djelova islamskog svijeta. Ideja o potrebi osnivanja ove sekte je potekla iz Londona - na sastanku lidera engleskog kolonijalizma a radi plana okupacije islamskih teritorija. Tom idejom su željeli razbiti jedinstvo islamskog učenja i njegovih sljedbenika. Na spomenutom sastanku je donesen zaključak da se formira sekta koja bi se svojom vanjštinom i javnim proglasima deklarisala kao islamska a u biti da bude antiislamska. Sačinjeni su konkretni planovi. Odaslane su ekspedicije koje su sačinjavali stručnjaci. Osnovna zamisao je bila ubaciti pometnju, nered i neslogu kako bi se lakše okupiralo i koloniziralo muslimansko stanovništvo. Na čelo ekspedicija su u principu postavljali ljude iz muslimanskih redova. Tako je za područje indijskog potkontinenta određen Mirza Gulam Ahmed el-Kadijani. Ovim činom Ahmed se svrstava u red okupacionih snaga što potvrđuje njegovu porodičnu opredijeljenost jer mu je i otac bio na strani engleskih snaga 1851. godine .
Zbog odanosti u radu i postignutih rezultata engleski obavještajci mu pripisuju svetost, nadnaravnu moć, da bi on jednom prilikom izjavio: «Vidio sam meleka u liku mladog Engleza, koji je u dvadesetoj godini svoga života sjedio na stolici, i ja sam mu rekao: 'Ti si uistinu oličenje ljepote'. Odgovorio je: 'Da'».
Naglašavao je da mu od Boga dolazi naklonost prema Englezima, a da on samo prenosi Božije poruke. Zagovarao je da se kroz „njeno veličanstvo, britansku vladu" manifestuje Božija milost nad muslimanima. Aktivno je pozivao svoje sljedbenike na slijepu poslušnost, pokornost i lojalnost britanskoj vlasti.
Mirza Gulam Ahmed je imao vrlo oskudno obrazovanje. Prenosi se da potječe iz porodice koja se bavila sihrom. Nije poznavao tefsirke, hadiske, fikhske i usulske znanosti. Posebnu pažnju je posvecivao učenju engleskog jezika i engleske kulture. Njegovo nepoznavanje materije je evidentno u djelu «Bejgum Sulh» gdje navodi da je Poslanikov otac umro poslije njegova rođenja, mada svako ko imalo poznaje osnove islamskog učenja zna da je otac Muhammeda, a.s., umro prije njegovog rođenja.
U drugom djelu «Ajnul-ma'rife», navodi da je Muhammed, a.s., imao jedanaest sinova i da su svi su umrli. A poznato je da je Muhammed, a.s., imao četiri sina: Tajib, Tahir, Kasim i Ibrahim.
O Mirzi Gulamu se govori da je bio veoma slabog morala. Iako je navodno zagovarao da je laž zločin, poput otpadništva od vjere, zabilježeno je puno laži sa njegove strane u kontaktu sa ljudima. Lagao je i na poslanika Muhammeda, a.s., a njegova djela su puna laži.
Nakon mnogobrojnih pokušaja od strane islamskih učenjaka da ga odvrate od laži, koje je iznosio na Allaha i Njegova Poslanika, a.s., i njegovog samoproglašavanja da je on obećani Mesija-reformator, koji treba da spasi čovječanstvo, nije bilo uspjeha. Mirza Gulam je u svome djelovanju imao neograničenu podršku Engleza. Zabilježena je i publicirana jedna rasprava između njega i velikog islamskog učenjaka koji je pokrivao područje indijskog potkontinenta šejh Senaullaha. Među njima je bilo nekoliko usmenih i pismenih rasprava, koje su uvijek završavale neoborivim dokazima učenjaka Senaullaha. 15. aprila 1907. godine Mirza Gulam je napisao pismo Šejhu koje je objavljeno u nekoliko tadašnjih listova. U tom pismu on, između ostalog, zaziva Allahovu kaznu i prokletstvo na onoga koji laže od njih dvojice tako da umre ponižen kugom ili kolerom. U navedenom pismu proriče da će šejh Senaullah umrijeti još za njegova života, a ako ne bude tako, onda on (Mirza) nije poslat od Boga. A ako je Mirza lažac, traži od Allaha da njega kazni. Još se kasnije pozvao da je čak bio nadahnut objavom kada je pisao to pismo i da je to sve napisao po Božijem diktatu. Njegovi sljedbenici nisu nimalo sumnjali da će biti uništen učenjak Senaullah. I zaista Allah je presudio i pokazao čovječanstvu ko je lažac. Tačno trinaest mjeseci i deset dana od dana objavljivanja pomenutog pisma, Božija odredba je stigla. Mirza je obolio od kolere i nakon kratkog vremena umro 26. maja 1908. godine. Šejh Senaullah, neka je Allah s njim zadovoljan, poslije toga je živio još 40 godina. Zahvaljujući učenjacima poput Muhammed Ikbala, Ebu Hasan en-Nedevija, Ebu A'la el-Mevdudija, Senaullaha i drugih, zamišljeni plan o širenju spomenute sekte nije uspio.
Nauk ili učenje kojem pozivaju Ahmedije se ogleda:
1. Proglasio se poslanikom.
Naučavao je da sa poslanstvom Muhammeda, a.s., nije završen ciklus poslanika, nego da će se Allah, dž.š., i dalje javljati čovječanstvu preko svojih novih poslanika. Za sebe je govorio da je poslanik. U početku svoje misije govorio je da je behai, reformator (medžeddid), obećani Mehdija, a 1891. godine izjavio je: « Ja sam poslan od Boga kao što je bio poslan Isa nakon Musaa. Pošto je došao Muhammed, nužno je bilo da iza njega dođe novi vjerovjesnik, a to sam ja».
2. Ostali muslimane smatraju nevjernicima.
Oni smatraju da su muslimani samo oni koji njihovo učenje slijede, dok druge smatraju nevjernicima koji će vječno biti kažnjeni džehennemskom vatrom. Po njihovom mišljenju samo je ispravan onaj namaz koji se klanja za imamom iz redova ahmedija. Ne prisustvuju klanjanje džanaze drugih muslimana.
3. Dozvola konzumiranja alkoholnih pića.
Mirza Gulam Ahmed je konzumirao alkoholna pića i proglasio ih dozvoljenim, čak preporučljivim za svoje sljedbenike. Govorio je: "Brend i rum su dvije vrste alkoholnih pića dopuštena bolesniku, čak i druga žestoka pića su dozvoljena." Po tom pitanju njegov sin svjedoči "Moj otac je obilato uživao u alkoholnom piću i koristio ga kao lijek". Govorio je: "U alkoholu je pola lijeka, dozvoljen je i u njemu nema štete. To je Božanski lijek na Zemlji."
4. Pripisavanje mu'džiza.
Iako su mu'džize osobine poslanika, ahmedije u svom predstavljanju govore lažne teorije da je Ahmed Gulam imao preko 300 stotina mu'džiza.
5. Dokidaju džihad.
Ahmedije smatraju da se muslimani ne smiju boriti, nego trebaju njegovati ljubav prema svakom, vjerovatno prema englezima najviše, jer su s njima učestvovali u zavjerama dokidanja hilafeta.
Metode djelovanja
Njihove metode su vrlo suptilne i konspirativne, pristupaju čovjeku pojedinačno nudeći mu različita materijalna dobra. Ulazeći u domačinstva oni vrše popis obečavajući materijalnu podršku, a u stvari taj im popis služi za predstavljanje broja navodnih njihovih pristalica. Samo izuzetne aktiviste vode u Englesku pokazujući im čari i ljepote ovog svijeta samo zato što su njihovi sljedbenici. Poštovana bračo, nadam se da će ovaj kratak osvrt o Ahmedijama skrenuti vašu pozornost na realne spletke spomenute sekte.
Učenje ehlus-sunneta vel-džema'ata kojim pripadaju bošnjaci, pripadnici hanefijskog mezheba smatraju da:
1. Pripadnici sekte ahmedija nisu muslimani,
2. Ne pripada im pravo našeg džema'ata, džamije i mezarja,
3. Njima se ne klanja dženaza,
4. Muslimanima nije dozvoljena ženidba i udaja od njih i za njih. |
|
Wednesday, 28 October 2009 09:53 |
Na zlo uzvrati dobrim
Čitajući poglavlje Kehf mi ustvari iščitavamo autentičnu prošlost baziranu na univerzalnim porukama prolaznosti života, kratkotrajnosti življenja i vječnosti apsolutnog Gospodara svjetova.
Iz zurrijjeta Ademova a.s. iznikle su, rasle i razvijale se generacije i generacije koje su u odsjaju milleta Ibrahimova a.s. praktikovale vjerski način života nadgrađujući se na ummet Muhammed a.s. čijoj se živučoj generaciji podastiru različiti izazovi jer slijede, poštuju, vole i ljube plemenito biće koje je iz Božanske milosti poslano kao uputa, putokaz svijetu i svjetovima. Kur¸an o tome kaže; „ Mi smo te poslali kao milost svjetovima."(21/107)
Suprotno uputi je zabluda, svijetlosti tmina, a životu smrt. I uputa, i svjetlost, i život, kao Božiji pokloni su znaci čovjekova življenja, a čovjek živi i nakon smrti, ustvari žive njegova dobra djela koja mu daju simbolično-naizmjenično udisanje i izdisanje onako kako mjesečeva svijetlost utječe na plimu i oseku. Punjenje mjeseca odražava talasasti život mora, baš onako kako dobra djela obnavljaju spomen sjećanja na umrlog čovjeka. Na taj način se održava kontinuitet dobra kao esencijalne potrebe svijeta, jer svijet opstoji zbog dobra i na dobru. U Kur'anu se o tome kaže;
„Blagoslovljen je onaj u čijoj je ruci vlast i Svemoguć je On, koji je stvorio smrt i život da vas iskuša tko je od vas bolji radom."(67/ 1,2)
„ Pa tko bude uradio koliko trun dobra, vidjet će ga, a tko bude uradio koliko trun zla, vidjet će ga". (99/ 7,8)
Suprotno dobru je zlo, a odnos dobra i zla je odnos vječne suprotstavljenosti. Dobro je samo po sebi dobro jer sadrži u sebi dobrotu, iskrenost, plemenitost, čestitost i u osnovi koristi ljudima, a zlo po sebi i drugom je zlo jer sadrži u sebi zloću, laž, mržnju, prevaru, prezir, zavist, štetu i u osnovi šteti ljudima. Dobro je dobrota, a dobrota je korist za sve ljude, ona je mubarek i Božiji blagoslov. Dobro čine dobri ljudi, i zbog svoje dobrote oni su mubarek ljudi, a zlo čine loši ljudi, zbog toga za njih treba doviti.
Zlo je zlo, a zloća je šteta za sve ljude. Zlo nikad ne dolazi samo, uvijek je potpomognuto drugim. Ono je rezultat udruživanja i potpomaganja zlih sila, vidljivih i nevidljivih, jer njihovi protagonisti vjeruju u zlo, a oni koji vjeruju u zlo su prokleti, neka im bude.
Na dobro se uzvraća dobrim, radi dobra, a na učinjeno zlo se uzvraća istom mjerom. A ko na zlo uzvrati dobrim biće dvaput, blago njemu, prvo, zbog dobra kojeg je uradio i drugo, zbog zaustavljanja zla i daljnjeg sijanja mržnje. Za učinjeno zlo kažnjava se jedanput, a za učinjeno dobro i afirmisanje dobra je nagrada od deset do sedamstotina puta.
Kur'an to potvrđuje riječima „To su oni kojima će nagrada biti data dva puta, zato što su bili strpljivi i što uzvraćaju lijepim na ružno."(28/54)
Prvo je bila riječ, a riječi je predhodila misao. Za lijepu misao kao i za lijepo izgovorenu riječ čovjek će biti nagrađen. Za ružnu misao čovjek neće biti kažnjen za razliku od izgovorene ružne riječi za koju se kažnjava. Riječi čovjeka su njegov plod, kao što se dobrota voćke poznaje po plodu tako se čovjekova plemenitost poznaje po njegovim riječima. Kur'an pravi usporedbu lijepe riječi sa rodnim stablom, a ružnu riječ poredi sa isčupanim stablom iz zemlje.
„Zar nisi vidio kako Bog daje primjer - lijepu riječ kao lijepo stablo, čiji je korijen čvrst (u zemlji), a grana prema nebu, koje daje plod u svako doba (godine), s dozvolom svoga Gospodara. I Allah iznosi primjere svijetu da bi primili pouku. Ružna riječ je kao ružno stablo koje je iščupano iznad zemlje i nema sigurnosti (stalnosti). Allah učvršćuje vjernike čvrstim riječima na ovome svijetu i na vječnom svijetu, i Allah dovodi do zablude silnika. A Allah radi što hoće". (14/24 - 27)
Osnova ljudske slabosti, laži i obmane se ogleda kroz njegovo prihvatanje života na osnovama, rekla, kazala," priča se"," kaže se", a da nikad ne znaju izvor, ko to kaže, ko to priča. Kur'an ukazuje na prazninu takve vrste kazivanja: " Jedni će govoriti trojica su, a četvrti im je pas, drugi će govoriti, petorica su, a šesti im je pas, treći govore, sedmorica su a osmi im je pas. Reci moj Gospodar najbolje zna njihov broj". (18/ 22)
Različita kazivanja o jednom te istom događaju su u domenu špekulacija, predpostavki, obmana i imaju za cilj da unesu pometnju, nered i neslogu među ljude. Paušalne ocjene događaja izazivaju sumnju u istinitost kazivanja te ličnosti i vjerodostojnost njenih navoda. Oni koji se služe takvim kvalifikacijama su dvolične osobe, kojima u velikoj mjeri pomažu vrijeme, prostor, okruženje sredine te utjecaj različitih interesnih grupacija. Za njih se kaže da jedno govore prije podne, a drugo poslije podne, jedno govore a drugo rade, jer ne misle svojom glavnom. U jednoj basni gazela govori psu koji je progoni kao plijen:''Ti mene nećeš nikad uhvatiti, jer mene goni tvoja prijetnja a tebe želja tvoga gospodara.''
Takve osobe grade kuću na lažima, prevarama, obmanama, a sve to slići mreži pauka, a Kur'an paukovu mrežu smatra najslabašnijom zaštitom.
''A najslabija kuća je mreža paukova, kad bi to oni znali.'' (29/41)
"Da li misle oni koji rade ružna djela da će nam izbjeć? Ružno je ono kako prosuđuju."
(29/ 4)
U naučnim krugovima se prenosi anegdota da je jedan sociolog proučavajući način promišljanja određene sredine (naroda) otišao u jedan dio grada i osmišljenu priču ispričao u jednom društvu. Zatim se vratio u stan i nije izlazio određeni broj dana. Nakon izvjesnog vremena otišao je u drugi dio grada da čuje na kakav način se priča, prepričava njegova ispričana priča. Bio je iznenađen, začuđen kad je čuo da se njegova priča suprotno interpretira i kazuje. Umjesto izraza 'izlaz' spominje se izraz 'ulaz', umjesto mjesta radnje 'gore' priča se o mjestu radnje 'dole', umjesto bijele boje priča se o potpuno crnoj boji, a za ono što je bilo govori se da će biti.
„ I reci: „Istina je kod vašega Gospodara. Tko hoće neka vjeruje, tko hoće neka poriće; Mi smo za silnike pripremili vatru čiji će ih dim obuhvatiti. Ako zatraže pomoć (zbog žeđi) pružit će im se voda kao rastopljena rudača koja prži lice. Ružno li je (to) piće, a loše li je boravište (vatra)! Onima koji vjeruju i rade dobra (djela), zaista Mi nećemo uništiti nagradu onoga koji učini dobročinstvo (Svojim) djelom. Takvi imaju džennete Adna ispod kojih teku rijeke. U njima će oni biti ukrašeni zlatnim narukvicama i oblaćiti će zelena odijela od tanke i debele svile u kojima će, naslonjeni, (počivati) na sjedištima. Divna je (to) nagrada! I kako je lijepo ( to) boravište )!" ( 18/ 29 -31)
Sure Kehf nas uči i podsjeća da svoje planove i aktivnosti planski oslanjamo na dopuštenje Allaha, jer samo Allah zna istinu, ono što je bilo i zna ishod onog što će u budućnosti biti.
''Možda vi nešto ne volite a ono može biti dobro za vas, a nešto možda volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna a vi ne znate.'' (2/216)
Takvim pristupom mi trasiramo polazni i krajnji cilj posla, jer dopuštenje o kojem je riječ je traženje Allahovog zadovoljstva. Suprotno dopuštenju je zabrana, a zabranu Allah ne dopušta, nego sankcijom zabranjuje. U ovom odnosu naspram stvari Kur'an nas poučava pa kaže:
„ .. ne reci ja ću to uraditi sutra, osim da kažeš, ako Allah bude htio". ( 18/ 24)
Da je Sulejman a.s. nakon obećanja da će izroditi sto boraca koji će se boriti na Allahovom putu rekao:''..ako Bog da'' (inša Allah), u tefsiru stoji da bi se to i ostvarilo, a s obzirom da nije rekao, samo je jedna od njegovih žena rodila pola djeteta.''
Zato valja znati kako god je važno u nakani izvršavanja određenog posla tako je važno nakon završetka posla naglasiti Božiju odredbu i moć, jer čovjek nema ni snage ni moći osim ako mu to Bog ne daruje.
A kad postignemo željeni cilj i uspjeh, valja kazati: „ Ovo je kako Bog hoće". (18/ 40)
Muftija travnički
Mr. Nusret Abdibegović |
|
Wednesday, 28 October 2009 09:50 |
|
HUTBA - U OZRAČJU SURE KEHF
Osamnaesto poglavlje u Kur'anu nosi naziv Kehf što znači pećina. Ovo poglavlje je lijepo i pohvalno učiti na dan petak o čemu svjedoče vjerodostojne predaje. ''Ko prouči sure Kehf u petak biće mu svjetlo do idućeg petka.'' (Bejheki). Tekstualni dio sure obiluje povijesnim kazivanjima, istinskim znanjem, i Božanskom mudrošću.
Povijest je znanost o napornom čovjekovom putovanju u traganju za mnogobrojnim koristima i uzvišenim ciljevima kroz vrijeme i prostor.
Proučavajući povijest mi se upoznajemo sa prilikama i okolnostima prošlih naroda, njihovim naravima, životopisu poslanika, državama i njihovim uređenjima, vladarima, zakonima, različitim događajima isl.
Temeljno proučavanje, objektivno razmatranje i traganje za validnim izvorima, dovodi do istine, što nas čuva da ne pogriješimo i ne posrnemo. Bez obzira koliko se dugo živjelo, svakodnevno se potvrđuje iskustvo o prolaznosti, kratkotrajnosti života u narodu naglašavano kao: da smo na jedna vrata ušli a na druga izašli, ili kao kad udariš rukom dlan o dlan, ili život je kao jedan dan, odnosno jedan dio dana.
Kur'ansko kazivanje nije cilj historijskog i povijesnog bilježenja nego pouka koja se izvlači iz kazivanja a ona se postiže bez definiranja vremena i prostora.
Vratimo se na početak naše današnje sure čija tematska osa jeste učvrščivanje vjerovanja, osmišljavanje programa, koncepata, sistema i ideje.
Na samom početku je kazivanje o ashabu-l-kehf, mladićima, stanovnicima pećine, a zatim kazivanje o dvije bašče, dvojici ljudi, zahvalnom i nezahvalnom, zatim se kazuje o Adem a.s. i Iblisu. Središnji dio ove sure je o Musau a.s. i odabranom robu Hidru i njegovoj mudrosti, a na samom kraju se govori o Zu-l-karnejnu i njegovom putovanju u tri smjera, prema istoku, prema zapadu i središtu zemlje.
Pećina po kojoj je sura dobila ime simbolizira ovaj svijet. Do pećine se stiže krivudavim putem koji vodi u tminu. Da bi se domogli svjetlosti, upute, valja napustiti i odbaciti izazove i poroke ovog svijeta, pogledati i osvijetliti mraćnu pećinu unutar sebe. Takav pogled je fazni prelazak sa zemaljskog na nebesko ili utapanje nebeskog u zemaljsko. To je odnos profanog i svetog, višeg i nižeg svijeta.
Uz riječ kehf u ajetu se spominje izraz ''er-reqim''. Za neke mufesire je to selo ili naselje iz koga su izišli mladići, za druge je njihov pas, dok je za treće dolina ili brdo u kojem je pećina. Preovladavajuće je mišljenje da se radi o ''er-reqimu'' - ispisanoj ploči, pisanoj historiji, da potvrdi da su se mladići u traganju za istinom sklonuli u pećinu i molili. ''Naš Gospodaru, udijeli nam od sebe rahmet - milost, i u našem poslu podari nam rešed - uputu.''
Milost ili rahmet za koju mole mladići, u tefsiru ima višedimenzijalno značenje:
a) prvo značenje milosti je - Bože oprosti nam grijehe na budućem svijetu,
b) drugo značenje je - Bože podari nam zaštitu i sigurnost od neprijatelja i dušmana,
c) treće - Bože podari nam opskrbu na ovom svijetu.
Moleći za rahmet mladići tragaju za rešedom, a rešed znači: Božiju uputu, usmjerenje, prisebnost, izbor prave stvari, izvršavanje onog što je najvrijednije i najkorisnije, jer je takav postupak od rušda, od zrelosti i punoljetstva čovjeka. Tad insan postaje čovjekom, u takvom ozračju je rob Božiji sluga, svjestan svojih obaveza i prava koji se međusobno prepliću, jer iz prava proističe obaveza a iz obaveze proističe pravo.
Obaveza čovjeka je da ispunjava vjerom propisana zaduženja a njegovo pravo je da bude upućen na pravi put i da bude spašen. Stoga je u fikhskoj nauci poznato da pojedinac može biti punoljetan (balig) a da ne bude zadužen (mukellef), jer mu nedostaje rušd. U tom slučaju nad njim upravlja staratelj kojem Kur'an poručuje:''Pa ako vidite kod njih zrelost (rušd) predajte im njihove imetke.'' (IV/6).
Punoljetstvo, bulug, rudžulet i rušd su znaci čovjekove zrelosti koja se ogleda kroz njegove postupke, kazivanja i život među ljudima.
Mladići o kojima je ovdje riječ odlaze u pećinu samo zato da bi potvrdili svoju zrelost, odgovornost a ona se u ovom slučaju ogleda kroz očuvanje vjere i da bi mlađim generacijama ostavili poruku vrijednu spomena: ''Naš Gospodar je Gospodar nebesa i Zemlje. Mi se nećemo moliti bogu mimo Njega.'' (XVIII/4) Takvim iskazom i postupkom mladići su bili na tragu upute - rušda Ibrahim a.s. za koga Allah dž.š. kaže: ''Mi smo dali Ibrahimu njegovu uputu - rušd još prije i Mi smo znali da je on dostojan toga.''(XXI/51)''
Dosljednost Ibrahim a.s. se potvrdila u dijalogu sa ocem i narodom kad im je govorio: ''Šta su ovi kipovi kojima ste vi odani.''(XXI/52), ''Vaš Gospodar je Gospodar nebesa i Zemlje.''(XXI/56)
Kroz ovu dijalošku raspravu Ibrahim a.s. sa ocem i njegovim narodom te iskustvom mladića osjeća se fluid ibrahimovskog milleta koji se naslanja na ademovski zurrijet i doseže do nas pripadnika ummeta muhammedovog.
Bože učini nas dostojnim šefa'ata Muhammeda a.s. - Amin!
Hutba u Šarenoj džamiji održana 1.2.2008.g.
mr. Nusret Abdibegović
Muftija travnički |
|
Wednesday, 28 October 2009 09:48 |
|
Muhammed a.s. učitelj i odgajatelj duše
Poštovani Reisu-l-ulema i zamjeniče,
uvažene ekselencije,
braćo i sestre,
poštovane kolege,
Razmišljajući o temi ''Muhammed a.s. učitelj i odgajatelj duše'', osjetio sam nesigurnost, bojazan, strah i nedostatak iskustva. Pišući ovaj referat našao sam se pred izazovom sumnje u ograničeni uspjeh. Nakon što sam se pažljivije predao ovom radu, daljnim istraživanjima sam popunio prazninu i odagnao nedoumice. Kako ne polažem pravo autoriteta i specijaliste iz oblasti naslova teme, pitam se, šta je pozitivnije za ovaj rad, greška u prekomjernosti ili greška u oskudnosti? Osjetio sam da ni na prvu ni na drugu grešku nemam pravo. Predamnom je stajala obaveza sredine, jer je islam vjera srednjeg puta.
Muhamed, Ahmed, hvaljenik, slavljenik, najavljeni Poslanik, poziva islamu a islam je put istine, put sklada, harmonije duše i tijela, duhovnog i materijalnog, vječnog i prolaznog, vidljivog i nevidljivog, višeg i nižeg, uzvišenog i profanog.
Poslanik islama se pojavio na Arapskom poluotoku, pustinjskom prostranstvu, među stanovnicima nomadske duše. Iako pustinja predstavlja neplodna prostranstva, u njenoj vrelini se krije život, čija je potreba za vodom, simbolom života, vidljiva na svakom mjestu. Kao što pustinja ima potrebu za vodom, tako uzavrela duša osjeća potrebu za duhovnim smirajem i rashladom. Kao što voda oživljava pustinju, dajući joj život, tako Objava, čovjekovu dušu čini smirenom, sretnom, i zadovoljnom. Na prostoru u kojem se najmanje očekivao, razvio se kako organski tako i duhovni život.
Potvrda fizičkog života čovjeka je rad njegovog srca, a potvrda njegovog duhovnog života je otkucaj srca duše. Srce duše se ne vidi očima tijela, ono se osjeća, vidi očima duše koje dosežu daleka prostranstva Božije milosti, rahmeta i upute jer oči duše nisu izložene utjecaju fatamorgane, ovozemnoj lažnoj nadi u spas, kao oči tijela.
U osnovi i svojoj konstituciji čovjek je dualističko biće, satkan od duše i materije. Naglašavajući materijalnu narav bića, instistira se na nižem i profanom u čovjeku, onom što teži zlu. Mada duša, primarno teži uzvišenosti, usrećenju i zadovoljstvu, ona u određenom stupnju navodi na zlo. 'Doista, duša na zlo navodi.'(Kur'an:12/53) Tu dušu Kur'an oslovljava kao emaretun bi ssuu'- 'duša destruktivnog naboja'. A viši stupanj duše, njena svjesnost, nazvana je dušom koja se stalno propituje, prekorava - levvame, to je ona duša koja uz pomoć meleka, vodi trajnu borbu, suprostavljajući se tako duši koja na zlo navodi.
Duša u miru je duša koja je strasti savladala, i nije više uperena protiv sebe, ona je mutme'inne, to je duša onih koji su dosegli stupanj najviši. Kur'an joj povlaščuje riječima: ''O ti smirena dušo vrati se svome Gospodaru sretna i zadovoljna...''(Kur'an:89/27-28).
Stupnjeve, mertebe i deredže čovjeka, Objava različito klasificira. Razlike među stupnjevima su veće na budućem svijetu nego na ovom. Bog ljudima govori i navodi usporedbe da bi o njima razmišljali. U ajetu o svjetlosti više se govori usporedno nego izravno: ''Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava...' (Kur'an: 24/35). Primjer Allahove svjetlosti je primjer udubine u zidu. U prenešenom značenju za neke mufesire udubina simbolizira grudi vjernika a kandilj u udubini je srce njegovo a svjetlost kandilja je svjetlost vjere koja čovjeka vodi njegovom spasenju.
Kur'an veli:''Nisu slijepe oči, već slijepa su srca u grudima.''
(Kur'an: 22/46).
Za Ebu Bekra Poslanik a.s. veli:''On vas nadmašuje, ne velikim postom i molitvom, već nečim što je učvršćeno u srcu njegovom.''
Uputa Božija je u srcima vjernika. Ona je istina. Istina je cilj znanja, a znanje i istina su svjetlost, koje su nasuprot tami, neznanju i zabludi.
Sklad ljudske duše i srca odražava puninu čovjekova bića. Tim činom se potvrđuje čovjek kao najodabranije biće, stvoreno u najljepšem obliku, odnosno, uspravljenju. Kada su Arabljani kazali:''Mi imamo vjeru.'' Rečeno im je:''Vi nemate vjeru, nego kažite:''Mi se pokoravamo'', jer vjera još nije ušla u vaša srca.'' (Kur'an: 49/14). Ovaj ajet zorno svjedoči ljestvicu redoslijeda u islamu. Pokornost bez vjere je nizak stupanj a vjera i pokornost su viši stupanj čovjekovog bića. U tom skladu se reflektuje ljudsko namjesništvo na Zemlji.
Poslanik odgaja čovjekovu dušu, učvršćuje je u vjerovanju, moralu, dobrim djelima i plemenitim vrlinama. On je poslan da upotpuni ljudsku narav na Zemlji. Ne samo da je učitelj i odgajatelj duše, on je i milost svjetovima. On je Božiji dar čovječanstvu radi postizanja savršenstva na Zemlji. Postizanje ovog cilja utemeljuje na Objavi, osjećaju duše i srca, tragajući tako za tajnama svijeta, a najveća tajna čovjeka je njegova duša.
Poznavajući složenu ljudsku narav i vibracije čovjekove duše, Poslanik islama obligatne dužnosti čini poželjnim, tako da onaj koji ih primjenjuje, nema osjećaj tegobe, nego naprotiv, ima osjećaj radosti i ponosa. Ta radost i ponos se osjeća dušom, to je odgojena duša. A nekada Poslanik u svojim metodama ima stil upozorenja, znajući, da i ono daje rezultate, jer je čovjek stvoren slabašnim i boji se, dok nekada Poslanik daje precizno objašnjenje po nekom pitanju i zbog objašnjenja čovjek se pridržava tih principa.
Pored izvršavanja obligatnih dužnosti neke vjerničke duše iskazuju potrebu za duhovnom meditacijom, zikrom. Takav pristup opravdavaju dostignutim stepenom odgoja duše i željom za zadobivanjem Allahove milosti i šefa'ata Božijeg poslanika. Za lični duhovni zanos, ašk duše, nalaze potvrdu u kur'anskim ajetima i brižljivim uputama Poslanika. U duhovnom smislu takav izražaj duše se razumije kao kontinuirano sjećanje Allaha, zikr srcem, odnosno, izgovaranjem i veličanjem imena Allaha, zikr jezikom, dok se ritualno i kolektivno udruživanje srodnih duša, halka, razumije kao potpunije predanje u slavljenju Allaha.
Različite metode pristupa Poslanika ljudima imaju za cilj da se u što većem broju pridržavaju Upute kao svjetlosti koja je sretnost ovog života i spas budućeg.
Poslanik Muhamed a.s. milošću je Božijom blag prema svojim sljedbenicima, moli za njihov oprost, savjetuje se s njima. Naloženo mu je da nadahnjuje vjernike kako bi nadvladali sva iskušenja ovog svijeta.
Iz ljubavi i zahvalnosti prema Poslaniku odgojena pjesnička duša je iznjedrila stih:
Kad ti dođoh do mezara ja resulallah
Kad ti duša selam nazva ja habiballah
Poštovana prisutni! 'Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi, i prizivajte mu mir.'
Muftija travnički
mr. Nusret Abdibegović |
|
|
